29
ponedjeljak
kolovoz
2011
Samo mi smo ono što nam na kraju ostaje
Jako teško puštam nove ljude u svoj život. Tolko teško da prijatelje (bez obzira da li su oni kojima vjerujem do neba ili samo prijatelji za otić na kavu i ubit vrijeme) mogu zbrojiti na prste dvije ruke i sigurno bi mi još koji prstić (ima prstića ima i čokolade!)ostao za potecijalnog budućeg bivšeg prijatelja/icu.
Nije da sam ponosna na tu malu brojku ali jednostavno ne želim se opterečivat time.Takva sam kakva sam. Ili me takvu prihvatite ili ne. Ili ćete biti na prstiću ili ne. Meni je skoro pa svejedno.
One ljude koje pustim u svoj život opet dijelim. Ima onih kojima ću svašta ispričati ali ću svejedno jedan dio sebe zadržati poput enigme čisto da vidim kako dišu. Nekima nikad neću pokazati sva svoja lica.
Dok će neki imati tu “privilegiju” da upoznaju pravu mene. U svim dobrim i lošim stvarima. To su oni koje puštam u svoj život i kojima vjerujem.
Teško ljudi zadobivaju moje povjerenje. Ono moje ja koje podijelim i ne pitam za posljedice.
Povjerenje u kojem ću im reči apsolutno sve. Otkrit im svoje strahove i svoje ljubavi. Otkriti svoje snove i svoja razočarenja. Otkrit im tko ja jesam od početka do kraja.
Bez zadrške. Bez lažnosti. Bez pretvaranja.
Takvih “Privilegiranih” je troje.
Troje koji znaju.
Ne kažem da i njima ponekad ne otkrijem apsolutno sve ali tih troje su moji ljudi. Moji “Privilegirani”.
Sunce moje malo je na prvom mjestu.
Ona je prošla samnom i sito i rešeto. I plakala sam joj na telefonu, i vrištala dok me razdirala bol ali i smijale smo se zajedno.
Uvijek je bila uz mene. Bila je moje rame za plakanje, moja savjest, moj podizač ali i spuštać na zemlju.
Imale smo fazu kad smo cijele dane slale jedna drugoj mailove (tolko o radnom vremenu) a i dana, tjedana kad mailovi niti bilo kakva druga komunikacija nije postojala.
Ali u principu jedna za drugu smo uvijek tu.
Snjeguljica je druga privilegirana.
Totalna je suprotnost od mene. Ponekad me to tolko žifciralo kod nje ali s vremenom sam zapravo došla do zaključka da ako ona mene prihvaća takvu kakva sam tko sam ja da se ljutim????
Privilegiranost je “zaslužila” jako brzo i time je započelo jedno dugotrajno prijateljstvo.
Prije nekoliko godina gadno sam se opekla i ostala povrijeđena i prestala vjerovati ljudima. Jednostavno u meni je nešto puklo i natjeralo me da dignem sve one obrambene zidove oko sebe uz veeeeeeeliki natpis “NE PRILAZI! NISI DOBRODOŠAO OVDJE!”.
Ljudi su dolazili i prolazili kroz moj život.
S nekima sam se “skompala” s nekima se valjda ne bi više na cesti ni pozdravila. Sve je to bilo površno i totalno beznačajno. Prolaznici kroz život.
No jedan je ušetao totalno neočekivano, zavukao mi se “pod kožu” i ostao. Moj “Privilegirani” broj 3.
Upoznali smo se na najgluplji ali danas najnormalniji način. Društvena mreža nas je spojila a zajedničke teme zadržale zajedno.
Nije proošao dan a da nismo barem 15 minuta chatali ili barem 5-6 sms-a razmijenili. A pričali smo o svemu i svačemu.
Od “beznačajnih” priča o svakodnevnom životu prešli smo na dublja razglabanja o svojim snovima i nadanjima, pretresli intimne stvari i sve to uz veliko povjerenje koje je iz dana u dan raslo.
Ispočetka sam razmišljala kolko mu smijem reči, kolko toga će biti dovoljno a ne previše da me povrijedi.
Tijekom vremena otvorila sam mu vrata svog svijeta u potpunosti.
No jedina stvar koja nas je “kočila” bila je ta da sam ja naše prijateljstvo uredno održavala unutar virtualnog svijeta. Viđali smo se ali rijetko, kad smo se viđali nisam bila tolko otvorena jer me je iskreno bilo strah.
Lakše mi je bilo s njim komunicirat preko laptopa nego mu neke stvari reč u facu i vidjet razočarenje. Preko chata me nije zamaralo da li će napraviti facu ako nešto kažem što možda njemu nije prihvatljivo ali uživo to bi vratilo sve one zidove.
I onda se je desilo ono što sam od početka naslučivala, no što mjesecima znam I o čemu smo raspravljali ali što smo uvijek ostavljali postrani kao nedovršenu stranicu.
Osjećaji su prevladali a ja nisam “ispunila očekivanja”. Poklopio se loš horoskop, loša vremenska prognoza, loš dan, nešto…..
Našla sam mail sa pitanjem zašto sam se promijenila i što se događa. Rekoh ništa samo sam u gužvi.
No “Privilegirani br. 3” to nije tako shvatio. Dobila sam kompliment koji od njega nisam očekivala. Ja znam kakva sam i sve to stoji ali nikad, nikad nisam očekivala niti sam se mogla nadat da će on biti taj koji će to izgovoriti.
Najgore je što uopće nije strašno to što je rekao ali pitala sma se kako osoba koja ima osjećaje prema meni, koja bi htjela razinu našeg prijateljstva podignut na viši nivo može tako nešto reči.
Da li je to bio njegov povrijeđeni ego ili jednostavno loš dan neznam. No meni se to nije svidjelo.
Nisam mu odgovorila na mail.
Nekoliko dana kasnije se javio kao da se ništa nije dogodilo. No s moje strane je. Nisam mogla više pričat s njime onako veselo kao uvijek. Podignula sam zid i pitala ga što mu je ono značilo.
Raspravljali smo malo o tome iako njemu nije bilo jasno zašto je mene to zasmetalo.
Zasmetalo me je. Zasmetalo me je jako.
Komunikacija je zamrla. Ja sam otišla na godišnji, on je otišao na godišnji i tu je sve stalo.
Što će biti nemam pojma.
Ne mogu reči da mi je svejedno jer nije.
Nedostaje mi. Nedostaju mi naši razgovori, naše rasprave i povjerenje koje smo imali. Barem koje sam ja imala .
Povjerenje je možda precijenjena stvar. Barem do onog trenutka do kad ga netko ne prokocka.
A onda smo samo mi ono što na kraju ostaje.
komentiraj (2) * ispiši * #
22
petak
srpanj
2011
“Never mind I’ll find someone like you…”
Da li ste ikada pomislili kako bi bilo fenomenalno pronaći svoju srodnu dušu, nekoga s kim bi kliknuli u samo jednom trenutku i pomislili kako je to to, kako ste u biti cijelo vrijeme lutali da bi pronašli upravo tu osobu, upravo tada, upravo na tom mjestu i da sve ostalo nije važno?
Da li ste ikada pomislili kako bi bilo fenomenalno pronaći nekoga zbog koga bi bilo tako lako promijeniti sve, ponovno voljeti, izaći iz oklopa kojeg ste podigli oko sebe, ponovno se smiješkati I biti sretna?
Da li ste ikada pomislili…….
Mali medo,neobrijan, zabundan u skijaškom odijelu, totalno povučen i totalno sladak odmah mi je privukao pažnju. Umjesto da slušam “predavanje” o vezenju čvorova kod spašavanja unesrećenih kod lavine ja sam poskrivečki škicala tipa koji mi je “zapeo” za oko.
Rekoh ok dosadno mi je i nije nit čudo da mi je privukao pažnju. Mislim ok nije loš. Ono zgodnički je. Ili je to samo odbljesak na snijegu. Nije ni važno. Bolje škicat nego slušat o vezanju čvorova na poljskom.
Ne, neću plesat i nema šanse da odem na plesni podij i plešem. Ne želim si opet zeznut nogu.
Ne zanima me.
Bolje rečeno nije me zanimalo dok mi nije prišao s leđa, potapšao me po ramenu i samo ispružio ruku. Prihvatila sam ju i slijedila ga gotovo hipnotizirano do podija. Kao u nekom lošem ljubiću laganica je počela i privuko me sebi tako da su nam se tibice dodirivale. Otplesala sam a da se nit ne sjećam kako i kolko dugo. Koncentrirala sam se da ga ne pomirišem, da se ne naslonim i da me prestane trzat kad god nam se tibice dodirnu.
Stvar je završila a on je odzujio u drugom smjeru ostavivši mene u borbi sa unutarnjim demonima.
Nije ok kad ti netko priča skroz uz tvoje lice. OK, znam da je muzika bila preglasna I da je jedini način da se približiš nekome I da mu pričaš doslovce na uho (nema šaputanja) ali fakat nije ok da nekome pričaš skroz na uho, licem uz lice dok ti njegove trepavice lagano klize po licu. I onda se ti koncentriraj na razgovor. Stajao je skroz uz mene, pričao I pričao a ja sam se samo suzdržavala, Istovremeno zahvaljujući I proklinjujući što smo okruženi ljudima koji ne bi trebali znat što se događa.
Pozdravili smo se uz smiješak, barem s moje strane je bio smiješak s njegove neki nedokučivi izraz. Trebala sam odmah skužit što mi je rekao ali valjda nisam željela to čuti.
Mislila sam da smo kliknuli.
OK istina je da nas tisuće kilometara dijele ali bar je bilo lijepo otići sa uspomenom na nešto lijepo.
11 sati puta sam prespavala sanjajući njega, smiješkajući se u snu dok sam u budnom stanju vrtila cijelu noć u glavi. Pitajući se što bi bilo kad bi bilo.Pitajući se da li je moguće da sam našla svoju “soul mate” i da li bi išta moglo biti.
Da li znate kako je u biti užasan osjećaj kad znate da nešto nije uredu i kada dobijete potvrdu za to. Realno gledano sve se odvijalo u mojoj glavi i teško da bi išta bilo izvodljivo ali bar mi je smiješak vratio na lice. Bar sam u jednom kratkom trenutku pomislila kako bi bilo lijepo opet se zaljubiti opetv oljeti, opet imati nekog , nekog kome pripadate i tko pripada vama. Nekog kog ste čekali….
Nakon dugo vremena sreli smo se ponovno. Mislila sam da kad ga vidim da ću doć do zaključka da mi je bio zgodan zbog loše rasvijete a ne zato što je stvarno komad, da mi je bio zanimljiv jer je bio takav trenutak.
Iskreno, još je bio bolji od onog kakvog sam ga se prisjećala.
Pokušavala sam ga ignorirat, kao i on mene. Pozdravili se onako usput, izmijenili rečenicu-dvije pristojnosti radi i to je bilo to.
Rekoh nikad nitko neće znat i bit će samo lijepa uspomena. Da, možda….
Svi su znali, svi su vidjeli da nismo imuni jedo na drugo. Počeli su komentari da ima neka privlačnost među nama i da smo kliknuli još prošli puta, svi su se pitali što se dešava među nama. A mi smo se ignorirali. Kad smo pričali vidjelo se da postoji kemija i da se ponašamo kao dvoje klinaca ali pokušavali smo to sakriti.
I dalje smo se pokušavali ignoriati, odlazeći daleko jedan od drugog ali cijelo vrijeme svijesni da jedan drugog tražimo pogledom.
Pričali smo pola noći, sjedeći na terasi gledajući morsku uvalu. Pričali smo o svemu. Ili gotovo o svemu. Odvojili smo se od ostalih čime smo dali povoda da ogovaranja se nastave.
Nije me bilo briga. Mi smo znali što se dešavalo, za druge nas nije bilo briga.
Cijelo vrijeme sam se pitala zašto netko tako……zašto netko s kim bi bilo tako lako biti ne može biti taj kojeg čekam?
Ne može mi nitko reči da nije kliknulo i da nismo obadvoje bili toga svijesni ali isto tako smo bili svijesni svega ostalog oko nas.
U biti jednom jedinom gestom priznao je sve ono što sam ja več znala ili barem pretpostavljala. I time mi je još više bio drag.
Nismo se pozdravili što me malo razočaralo. Možda i znam razlog zašto nismo.
U biti i bolje je da nismo. Bar nije bilo onog glupog trenutka kad bi nešto rakao a znaš da nema smisla.
Znam da ćemo se opet sresti i znam da će i dalje postojati neka povezanost između nas.
I ne zabrinjava me to. Štoviše zabavno mi je. Zahvalna sam mu što mi je vratio osmijeh na lice, žao mi je što neće biti moja srodna duša ali sretna sam što sunce opet sja u mojim očima.
komentiraj (18) * ispiši * #
05
utorak
srpanj
2011
Hug me, kiss me, thrill me, kill me u pojam …
Kad imaš cca 14 godina i buljiš u G’N’R spot November rain upijajući svaku sitnicu i misliš si kako je cool kad ti tip poput Duffa prebaci ruku preko ramena onak totalno kulerski i ne da on izgleda kao frajer nego bi se ti kao takva kojoj se tako kulerski prebaci ruka trebala biti baš ono kul i znaš da bi sve cure u okolici bile ono ljubomorne, ne?
I sve se smiješkaš i zamišljaš se u toj ulozi dok u pozadini sviraju Gunsi.
I onda jednog dana tvoja lošija polovica koji btw nije tak cool kao Duff prebaci ruku preko tvog ramena na totalno ne kulerski način označavajući svoj teren pred drugim muškim pripadnikom ljudskog roda dok ga ti streljaš pogledom, crveniš od neugode dok te drugi muški pripadnik sažalosno pogledava a ti se u svemu tome osjećaš još kao popišana lampa označena od susjedovog psa. Jer to je u biti I bio cilj prebacivanja ruke – oznaka “ONA JE MOJA!!!”
Totalno ne-cool.
Svi oni “snovi” o to me kako ćeš izgledat cool padaju u vodu, osjećaš se kao imovina a ne voljena djevojka i valjda gledano sada unazad tada nešto puca u tebi i kažeš sama sebi da nikad nećeš biti ničije vlasništvo - ili ravnopravnost ili tko ga khmkhm.
Naravno da tijekom godina to “vlasništvo” se na različite načine ocrtava, i ma kolko god mi tvrdili da nije tako muški nas vole “prikazivat” svojom “imovinom” .
Valjda iz istog razloga zašto se volimo i mi hvaliti njima pred drugim ženama - prvo da budu ljubomorne a drugo čist nek znaju da je “taj primjerak” samo moj i da svoje kandže usmjere prema drugoj meti.
Nedavno sam se našla u jednom malom muškom društvu gdje sam poznavala samo jednog dečka s kojim sam si stvarno super.
Ispočetka mi je bilo bed se ubacivat u razgovor (da, ja volim snimati sa strane situaciju) ali nakon nekog vremena sam se opustila i započela razgovor i ostala oduševljena jer sam dobila poprilično zanimljive sugovornike.
Kako smo bili na performancu na kojem se baš i nije (nakon početka) moglo razgovarat da te svi čuju ostala sam stajat pored frenda i nekako “udaljena” od ostatka druuštva.
U jednom trenutku frend je dok smo pričali stavio ruku na moja leđa što me nije zasmetalo ali več u slijedećem prebacio ju je preko ramena.
Duff spika totalka.
Ono što me je u tom trenutku jako zanimalo bilo je da li je to napravio čist iz nekog “romantičnog” čina jer je svirala neka dobra stvar, da li je htio time dat mi nešto na znanje ili je samo htio da se u društvu zna da sam ja zabranjena jer on želi polagati vlasništvo nadamnom makar se radilo samo o “prijateljskom vlasništvu”?
Nekako imam osjećaj da je ovo zadnje čime i dalje zagrljaj prebacivanja ruke preko ramena u javnosti me užasava……
A čak nisu niti svirali Gunsi ;)
komentiraj (1) * ispiši * #
